hrabri ratnici
09.10.2010., subota
VJERUJEMO LI U BOGA .... ???!!!
 Ovo pitanje postavila sam nekolicini svojih prijatelja i poznanika. Svi kao jedan odgovorili su:" vjerujem". Kad sam im postavila pitanje: "Šta misliš hoćeš li ići u raj?".....Hmmm, odgovorili su : " Pa ne znam, o tome odlučuje Bog. Ja bih volio/voljela ali ne znam." Shvatila sam da ti ljudi razmišljaju baš kao što sam i ja prije nepunih godinu dana razmišljala, ali sam onda shvatila kolika je zapravo oholost neprihvaćati ono što nam Bog dariva, ono što nam daje....a daje nam kraljevstvo nebesko. Zašto ljudi ovako razmišljaju? Zato jer im se servira da su oholi, ako smatraju i vjeruju da će nakon ovozemaljskog života ići u raj. E, pa sad da vidimo tko je ohol?...onaj koji ne vjeruje da će ići u raj ili onaj tko vjeruje? Ja kad kažem da ću ići u raj, kažem to samo zato jer vjerujem riječi Isusa Krista. Ako je moja vjera jaka poput vjere one bolesne žene koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja i koja je vjerovala da će ozdraviti, ako se samo dotakne Isusovih haljina....ili možda poput onog satnika koji je rekao Isusu: "Samo reci riječ i ozdravit će sluga moj" onda to nije oholost...onda će i meni tada Isus kao i njima reći: "Neka ti bude kako vjeruješ". Ja tada mogu reći da vjerujem Bogu, ali može li to isto reći onaj koji ne vjeruje da će u raj? Vjeruje li takva osoba Bogu i Njegovoj Riječi? S druge strane mi vjerujemo sebi, ali ne i Bogu? Kako? U utrobi naše zemaljske majke mi smo se razvijali devet mjeseci i kad smo dosegli puninu razvoja (kad se više nismo mogli razvijati u majčinoj utrobi jer nije bilo mjesta), maternica nas je izbacila van na ovaj svijet u kojem sad živimo. Tu su nas dočekale ruke naših zemaljskih roditelja koji su nam darovali ljubav i pažnju onako kako su znali ili primili od svojih roditelja. Isto tako kada na ovom svijetu dosegnemo puninu razvoja i "kroz vrata smrti" prijeđemo u vječnost dočekat će nas ruke našeg nebeskog Oca. Svi oni koji ne vjeruju da će nas Otac prihvatiti smatraju sebe boljima od Boga, jer su oni svoju djecu s radošću prihvatili, ali ne vjeruju da će Bog s još većom radošću prihvatiti njih. Za mene je to oholost...kad smatramo sebe boljima od Boga. Sam nam Isus kaže : "Premda vi iako zli dobrim darima znate darivati djecu svoju koliko li će više Otac naš koji je na nebesima." Vjeujemo li mi riječima Isusa Krista? Vjerujemo li kad nam kaže: " U kući Oca mojega ima mnogo stanova?".....Vjerujemo li kad nam kaže da nam je pripravio gozbu i kad nas na nju poziva? Kad će mo početi vjerovati srcem u Boga? I kad smo mi nevjerni On vjeran ostaje ..... Njegove su riječi istina ...povjeruj u ono što Ti kaže.Čak i onima koji ne vjeruju da će ići u raj Isus će reći: " Neka ti bude kako vjeruješ". Tada su sami krivi zbog svoje nevjere. Ne vjerujte onima koji će Vas tada proglasiti oholima, jer Božje misli nisu naše misli. Ne dajte im da takvi u Vama razvijaju "lažnu poniznost". Vjerujte samo onom što Vam Isus kaže u svetom Pismu. Povjeruj srcem u riječi svetog Pisma jer samo te tako vjera može spasiti i bit će ti onako kako vjeruješ. Neka i svima Vama Bog podari vjeru žene koja je bolovala od krvarenja i vjeru satnika....vjeru koju ćete graditi na samom temelju, Isusu Kristu. Bog Vas blagoslovio.... |
23.09.2010., četvrtak
SMILUJ MI SE BOŽE...
 Osluškujući svoju nutrinu primjetila sam zbunjenost koja iznutra izvire. Zbunjenost je to koja me stavlja pred Isusa da ga pitam, što se to u meni događa?! ... zbunjenost je to koja mi govori o nutarnjoj borbi između onoga "što želim" i onoga "što moram".... o borbi između dvije volje : svoje i Božje. Jasno mi je da moram izabrati volju Božju i to svim srcem želim, ali mi ne polazi za rukom. Naime, volja je Božja da upokojim dušu svoju kao dojenče na grudima Majke, a moja je volja služiti Bogu u braći ljudima. Ostati miran, posve miran čini mi se kao dangubiti... čini mi se kao da ne napredujem, štoviše da čak nazadujem na svom duhovnom Putu. Pokušavam slijediti volju Božju tj. umiriti se ne tražeći i ne čineći ništa,a onda kao da me nešto tjera da nastavim raditi u vinogradu Božjem. Kad to učinim osjećam veliku tugu, jer se sve okrene kao da sebe želim proslaviti, a ne Boga. Biti miran, potpuno miran u ruci Božjoj izgleda mi kao pretežak križ. Želim ga svim srcem rado prihvatiti i to doista usnama izgovaram, ali je jako teško to učiniti djelima. Valjda Bog želi da s ovom vježbom zadobijem strpljivost, poniznost, pouzdanje u Njega i potpuno predanj volji Očevoj. Prije ove kušnje bilo mi je u duhu rečeno da će me zli napadati i zastrašivati upravo tamo gdje sam najtanja i najslabija, a to je na djeci. Rečeno mi je da upravo tada moram potpuno bezuvjetno vjerovati Bogu i pustiti da se dogodi baš sve. Osjećam se kao Abraham kad ga je Bog tražio sina Izaka. Čini mi se kao da je negdje u mojoj nutrini izvirilo pitanje : koga biraš Boga ili sina? Znam da samo ako izaberem Boga tada dobivam i sina, a ako izaberem sina sve sam izgubila. Znam da moram ostati mirna i pustiti ga u njegovim lutanjima jer Otac sigurno zna što će sa svojim sinom.... zna to bolje od mene. Uostalom, moram i ja poput milosrdnog Oca iz Lukinog evanđelja pustiti ga u tim lutanjima dok i ovaj izgubljeni sin ne dođe k sebi. Čvrsto vjerujem da će moj nebeski Otac sve izvesti na dobro. Vjerujem da je ovo samo jedna od Božjih odgojnih metoda u kojoj odgaja i mog sina i mene. Njega da nauči jednu od životnih lekcija, a mene da pustim sina da izabere svoj Put svojom slobodnom voljom.Borim se s ovom kušnjom tako što stalno sebi ponavljam kako je to Njegov sin i da On najbolje zna što će s njim. Priznajem da me ponekad zahvati i lagani strah pa poželim nešto učiniti na svoju ruku, ali tada se odmah javi onaj Glas u meni koji mi govori da ne činim ništa i da ne stojim na Putu između Njega i Njegovog sina, jer ću sve samo dodatno zakomplicirati, a lekcija će trajati puno duže. Sad znam kako je teško gledati sina koji luta tražeći sebe....ali mogu li zamisliti kako je Bogu koji gleda svu svoju djecu; svih šest milijardi ljudi? Meni je teško gledati jednog sina, a kako je Njemu sa svima nama? Bože moj, znam da sve što činiš, činiš radi nas... da nama bude bolje. Znam da nas često puta vodiš i po ovakvim teškim i trnovitim putovima da bi nas upravo preko njih doveo do dobra. Vodiš nas tim mučnim putem da nam se dobro ureže u sjećanje, u svaku našu poru, kako nam više ne bi nikada palo na pamet vratiti se na isti put. Hvala Ti na Tvom odgoju. Molim Te, nebeski moj Oče, oprosti mi sve one grijehe koje sam počinila u odgoju Tvoje djece koju si meni povjerio, bilo da sam ih počinila namjerno, nehotice ili čak u neznanju. Oprosti mi što sam svojim grijesima stala izimeđu Tebe i Tvoje djece. Po predragocjenoj krvi svojoj kojom si otkupio sav svijet, molim Te Isuse, da i mene sad otkupiš od svih mojih grijeha kod djece koju je dobri Otac meni povjerio. Smiluj mi se Bože po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši sva moja bezakonja. Isuse, Sine Boga živoga, smiluj mi se! |
02.05.2010., nedjelja
ZAPOVIJED LJUBAVI
 NEMA VEĆE LJUBAVI OD OVE; DA TKO ŽIVOT SVOJ POLOŽI ZA PRIJATELJE SVOJE U ovom je sav Zakon i Proroci: 1. LJUBI GOSPODINA BOGA SVOG, SVIM SRCEM SVOJIM, SVOM DUŠOM SVOJOM I SVIM UMOM SVOJIM. 2. LJUBI SVOGA BLIŽNJEGA KAO SEBE SAMOGA. Dakle Bog je na vrhu, bližnji u sredini,a JA na dnu. Kada bismo pokušali ovaj redoslijed prikazati u obliku kuće, Bog bi bio krov, bližnji zidovi, a JA temelj. Znamo svi da se kuća gradi od temelja, a ne od krova. Isus nas uči da se temelj mora graditi na čvrstoj stijeni, ako mislimo da kuća izdrži sve "vjetrove i bujice". Tek kad izgradimo čvrst temelj možemo graditi zidove, zidajući ciglu po ciglu. Cigla je svaki čovjek kojeg nam je Bog stavio na Put. Taj Put ucrtao nam je sam Bog, Isus Krist. On nam je pokazao svojim primjerom kakvi moramo biti jedni prema drugima. Da bismo mogli ljubiti jedni druge potrebno je najprije zavoljeti sebe, jer piše "ljubi svoga bližnjeg kao sebe samog"...a kako ću voljeti druge ako sebe ne volim? Znam da je teško voljeti onog tko nas muči i čini nam zlo, znam da je teško šutjeti kad nas drugi napadaju, ali upravo tad trebamo raditi "protiv sebe". Samo u početku se možda čini da radimo protiv sebe, a zapravo radimo za sebe i to više no što mislimo. Naime, dok nas drugi blate i ogovaraju, dok nam čine zlo, samo šutnja može pomoći, samo šutnja je početak našeg pročišćenja i prosvjetljenja...to nam je pokazao i sam Isus kad su ga sudili "KO JANJE NA KLANJE ODVEDOŠE GA". Naša šutnja, upravo kad smo pravedni oslobađa onoga koji nas napada. Isus je pravednošću svojom otkupio nas grešnike. Tako i mi kad smo pravedni "otkupljujemo" onog tko nas napada upravo svojom šutnjom i prihvaćanjem da nas taj isti do kraja ponizi. U takvim trenutcima ne treba se plašiti što će drugi misliti o nama, jer tad nam je advokat sam Bog. On se zauzima za nas, On nas pozna, zna tko smo i zašto to činimo, a to je jedino važno. Upravo se tad i u takvim prilikama dodaje po jedna cigla u zidu naše duhovne kuće na koji će se postaviti i sagraditi krov. To je, kako kaže Isus, jedini Put do kraljevstva Božjeg. U jednoj svojoj prispodobi Isus uspoređuje kraljevstvo Božje sa njivom na kojoj se nalazi skriveno blago (Mt 13;44). Svatko u sebi ima to skriveno blago, no ono je duboko zakopano u nama i da bismo ga pronašli moramo početi otkopavati njivu svoje duše... moramo izbacivati zemlju, sloj po sloj, da bismo došli do blaga. Dok to činimo potrebna je šutnja i razumjevanje onih oko nas, ali i nas kad to isto drugi čine. Isus je i ovdje dao sebe za primjer....otrpio je naše pljucanje, bičevanje, klevete, udarce, naše padove i išao do kraja. Nije rekao ono što mi znamo reći "ne isplati se biti dobar, jer što smo mi bolji, drugi su gori prema meni"....nije nam uzvraćao udarce optužujući nas i napadajući nas još gore, kako mi to znamo činiti jedni drugima i na taj način vraćamo zemlju koju drugi izbacuju iz sebe, ne dajući im priliku da pronađu zakopano blago u sebi. U današnjem evanđelju nam poručuje: LJUBITE JEDNI DRUGE; KAO ŠTO SAM JA LJUBIO VAS TAKO I VI LJUBITE JEDNI DRUGE. PO OVOM ĆE SVI ZNATI DA STE MOJI UČENICI. A ljubio je nas tako da je išao do samog kraja, tako da je šuteći i trpeći sve podnio kako bi nas spasio. Otac ga je nagradio uskrsnućem i slavom. Isus je obećao i svakom od nas stostruku nagradu za svaku muku, bol i patnju, a On se svog obećanja drži. Samo preko ljubavi za bližnjeg, mogu doći do Boga. Za kraj prenosim vam TEST LJUBAVI koji sam pronašla na stranicama dopisne teologije. Bog vas blagoslovio..... Test ljubavi prema Bogu i bližnjemuI Imaš li nekoga tko ti zagorčava život, čije te ponašanje smeta, muči i dovodi do ludila? Ako imaš, blago tebi! Ako nemaš, brzo ga pronađi! Jer on je za tebe 'suho zlato'…Sv. Bernard govori: Kad bi se desilo da u jednom samostanu ne bi postojao monah koji bi ostaloj braći bio teret i križ - nedostajalo bi tada tom samostanu nešto veoma dragocjeno i važno. Prior bi se morao obratiti susjednom samostanu i odande si posuditi jednoga takvog monaha. J.-B- Bossuet kaže: Bog koristi osobe, koje nam nanose zlo, da vježba našu poniznost, našu strpljivost. Uvidjet ćemo jednoga dana, koliko su nam oni koji nas razapinju, korisni.To je i normalno: kako bi inače znao ima li u tebi ljubavi Božje prema bližnjemu? Kako se odnosi tvoje srce prema bližnjemu?, pita sv. Franjo Saleški. Ljubiš li ga doista i to iz ljubavi prema Bogu? Želiš li to točno znati, stavi si pred sebe neugodnog, antipatičnog čovjeka. Na jednome takvom vježba se tvoja ljubav prema Bogu u bližnjemu: još više na onom čovjeku koji ti je riječju i djelom zlo učinio. Ispitaj se, je li tvoje srce prema njemu u redu, da li ti teško pada da ga ljubiš… Sv. Toma Akvinski govori: Samo ljubav daje razliku između sinova đavolskih i sinova Božjih.Imaš li, dakle, nekoga tko ti zagorčava život? Ako nemaš, brzo si ga nađi! |
25.04.2010., nedjelja
"O SRETNE LI KRIVICE..."
U prošla dva posta željela sam vam naglasiti zašto je potrebno sprijateljiti se s našim osjećajima. Razgovarati s osjećajima, znači zagospodariti njima. Opiranje osjećajima stvara u nama nezadovoljstvo i upravo je to način da oni,osjećaji, zagospodare s nama. Kada dopustimo da osjećaji nama gospodare, odnosno kad instinktivno reagiramo na osjećaje, tada se zapravo ne razlikujemo od životinja, tada smo na životinjskoj razini. Samo razgovarajući s njima oni postaju poslušni nama, postaju podložni i prijateljski na način, da nas upozoravaju na naše mane i nedostatke kako smo već opisali. Upravo te naše mane i nedostaci tada postaju "sretni grijeh". Naime, u Uskrsnoj noći pjevamo u hvalospjevu svijeći... " O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi"..... "O sretne li krivice...." Često sam se pitala zašto je potreban grijeh, kako se pjeva u noći bdijenja i kako može krivica biti sretna? Shvatila sam onda kad sam pročitala ...u čemu nas Bog vježba u tome nas usavršuje. Uistinu je tako... jer kako možemo zadobiti poniznost , ako se u njoj ne vježbamo, a kako ćemo se u nečem vježbati ako nemamo na čemu vježbati. Zato je potrebno, da prije svega, Otac dopusti da nas zahvati grijeh častohleplja ili oholosti kako bi upravo otklanjajući ih, vježbali se u poniznosti. Svaki grijeh koji nas zahvati, samo je prilika da se odgajamo u vrlinama. Razgovarajući dakle sa svojim grijesima, sprijateljujemo se s njima te oni tako postaju podložni nama, postaju "mostovi" preko kojih moramo prijeći do određene kreposti. Na taj način častohleplje i oholost postaje "most" po kojem moram prijeći da bih došla do poniznosti. Namjerno sam uzela za primjer poniznost, jer je to najveća kršćanska krepost od koje, kako kaže Crkva, bježi i sam sotona. No nemojmo se zavaravati da je imamo, jer ona se stjeće čitav život. U životu svakog čovjeka postoje trenuci častohleplja i oholosti, koje mi možemo otkloniti vježbajući se, no oni se opet vraćaju, i opet, i opet, i tako do kraja života. Kao primjer uspoređujem to s Isusom ....naime, sotona je upravo čašću, slavom i bogatstvom kušao našeg Gospodina Isusa Krista u pustinji, i pošto je Isus uspješno odbio njegov napad, dalje stoji " ...đavao se udalji od njega do druge prilike" (Lk 4; 13). Druge prilike su bile kada je narod slušajući Kristov nauk, ne jednom, već više puta želio Isusa zakraljiti, no dalje stoji da je Isus vješto izbjegavao da ga okrune za kralja, tako što je odlazio u druge gradove navještati Riječ Božju. Zadnja pak takva kušnja koja je upućena našem Gospodinu je na samom križu, kad je čuo "Ako si Sin Božji siđi s križa" (Mt 27; 40 - 44).Ovim nam je Isus želio pokazati da se u poniznosti uvijek moramo vježbati i kako stoji u Pismu poziva nas... " Budni budite" jer sotona kao ričući lav gleda koga da proždre". Ni na samoj samrti nećemo toga biti pošteđeni, jer nije bio ni Isus, zašto bi mi?... Eto, zato je Otac dopustio i dopušta grijeh ....da se preko našeg grijeha vježbamo i prijeđemo u krepost, te tako naša krivica postane "sretna krivica" kako se pjeva u Uskrsnoj noći, na misi bdjenja. Eto, zato nije potrebno nikoga osuđivati zbog grijeha, niti sebe mučiti kad zgriješimo, već gledati sebe i druge kao materijial koji se uvijek može oblikovati kako bi postali bolji, savršeniji i sretniji. Bog vas sve skupa blagoslovio i po našim grijesima nas doveo do kreposti, tj. do Kraljevstva Božjeg gdje je i pripravio mjesto svakome od nas... |
19.04.2010., ponedjeljak
NEZADOVOLJSTVO
Hvaljen Isus i Marija, draga braćo i sestre u Kristu. U prošlom postu pisala sam vam o duhovnim bolestima, točnije o tuzi. Današnjim postom htjela bih vam otvoreno i iskreno, dakle bez cenzure, opisati kako je to kod mene počelo s mojim nezadovoljstvom. Evo kako je to bilo... Vjerujem da ste svi iskusili nezadovoljstvo, ali velika većina nas često slegne ramenima ravnodušno i bespomoćno....no, pokušala sam osluhnuti svoje vlastito nezadovoljstvo, shvatiti zašto je ono tu i što traži od mene....što hoće i zašto kuca na vrata moje nutrine? Shvatila sam da se moje nezadovoljstvo nalazi unutar mene, u mojoj nutrini, a da sam ja ta koja sam vani, izvan. S vanjske strane otvorih vrata svom nezadovoljstvu da vidim što hoće, što želi?...a ono mi reče: "Dođi u svoju nutrinu i pogledaj u sebe, shvatit ćeš zašto si nezadovoljna...ne prebacivaj me u druge ljude govoreći da si nezadovoljna s njima, jer ja nisam u njima nego u tebi". Poslušah, zagledah se i shvatih...da, istina je, JA sam nezadovoljna, ali zašto? Iskreno priznah tada samoj sebi pred mojim Bogom - zato što moj sin odlazi na sve utakmice svog omiljenog kluba. Savjest (koja je glas Božji) pri tom me upita: "pa što je tu loše"....a ja rekoh: pa ja bih željela da ne ide već da bude kući. Upita me tada savjest: "tko bi želio"...odgovorih: ja bih željela. "A tko si TI da namećeš nekome svoju volju? - nastavi savjest - Zar tvoj sin, koji je punoljetan, nema pravo na svoj život ? Zašto TI namećeš svoju volju, a JA ONAJ KOJI JESAM, ustukne pred slobodnom voljom svakog čovjeka...ta JA sam vam je dao da s njom upravljate vlastitim životom, a ne tuđim. Zar si TI veća od mene i reci mi molim te, kako se to još drugačije zove?" Promrsih tada sebi onako tiho u bradu: SEBIČNOST ili EGOIZAM. Tog trenutka sve mi je postalo jasno. Potrebno je bilo raditi na sebi samoj da otklonim to od sebe ...da prihvatim sve ono što mi Otac dopušta da me snađe u svakom danu i trenutku, kao priliku da uočim svoje mane i pogreške te ih ispravljam vježbajući vrline koje su u suprotnosti s otkrivenim grijehom ili manom. Priznajem da mi početak nije bio nimalo lagan, jer jedno vuče drugo. U početku je to prihvaćanje u meni izazivalo strah od pretjeranog popuštanja i bespomoćnosti, ali sam tada primoravala sebe razmišljati pozitivno, stalno si ponavljajući: " to je Njegov sin, ON ga vodi i bit će onako kako ON dopusti da bude". Tješila sam se: "pa i ja sam u mladosti griješila kao i mnogi prije mene, griješim i sad,a ipak me je Otc prihvatio ovakvu kakva jesam...zapravo me je upravo po tim grijesima doveo k sebi. Zar neće tako Otac naš i našu djecu dovesti k sebi upravo po grijesima koje čine u mladosti? Zar ih neće baš na taj način naučiti važnim životnim lekcijama? Naučila sam tada da ja ne mogu ništa učiniti osim moliti i svoje pouzdanje staviti u Oca koji ga uvijek i u svakom trenutku prati i vodi. Uočila sam i onu bolju stranu, da je to prilika kako bi se "moj" sin naučio samostalnosti i odgovornosti za svoje postupke učinjene kroz život, jer u onom u čemu nas Otac vježba u tom nas usavršuje. Pa zar i nas jednako tako ne vježba i ne vodi? Zašto bi "našu" djecu poštedio? Kao rukom odnešeno je moje nezadovoljstvo. Slava Bogu na tome i na ovoj odgojnoj metodi kojom me je poučio. Bog vas blagoslovio i po Uskrslomu izlio obilje svojih milosti na sve vas... |
14.04.2010., srijeda
DUHOVNE BOLESTI
 Svaka bolest, pa tako i duhovna, ima svoje simptome koji nam govore što nas boli i zašto. Kod duhovnih bolesti, simptomi ili pokazatelji, su riječi i osjećaji. Sve što u sebi osjećamo (bilo tugu,ljutnju, nezadovoljstvo i dr.) može nam poslužiti da dijagnosticiramo sami sebe. Kad dijagnozom otkrijemo što nas boli, puno je lakše otklanjati uzrok bolesti. Sve duhovne bolesti nalaze se u Svetom Pismu, ali i sve lijekove i izliječenja ostavio nam je sam Isus Krist. Kako uspostaviti dijagnozu? Prije svega potrebno je povući se u samoću, sjesti s Isusom i iskreno mu izreći onaj osjećaj koji najsnažnije u sebi osjećamo. Uzmimo na primjer TUGU. Tuga je osjećaj koji povezujemo s gubitkom ili smrti. Tužni smo kad izgubimo prijatelje (kad nas iznevjere), kad izgubimo predmete koji su nam od sentimentalne važnosti, kad izgubimo posao ili kad se suočimo sa smrti dragih nam i bliskih osoba. Duhovna tuga se javlja također kod gubitka ili smrti. Tužni smo kad izgubimo "konce" nad vlastitim životom, kad više ništa nije onako kako bi mi željeli da bude, kad moramo započeti život od početka ali ne znamo kako. Tada unutar sebe osjetimo kao da jedan dio nas "umire". Velika je to i neizdrživa bol sve dok na to gledamo iz samosažaljenja. Samosažaljenje produbljuje našu patnju, jer to je, moram to naglasiti, prvi napad sotone na nas. Sotona nas napada samosažaljenjem i kad prihvatimo tada se oko nas "spusti gusti crni oblak" koji nas paralizira i iz kojeg, s obzirom da smo u tami, ne nalazimo izlaz. Potrebno je dakle, odbaciti samosažaljenje, tako da sami sebi ponavljamo: "Ovo je Otac Nebeski dopustio"( jer rekao je NI DLAKA VAM S GLAVE NEĆE OTPASTI BEZ MOG DOPUŠTENJA). Sljedeći korak je: ZAŠTO?....zašto je to dopustio? Bog Otac, koji je sama ljubav i milosrđe, spor na srdžbu, a bogat dobrotom, na može dopustiti zlo već samo dobro...dobro za nas. Istina je da se osjećamo kao da je jedan dio nas uistinu i umro. Umro je u nama onaj zemaljski čovjek koji je bio navezan na ljude, na stvari, na običaje, na navike i koji je sve ove godine čak i nesvjesno robovao njima. Dakle, umro je taj rob. No Bog kad nešto uništava, iz pepela čini novo...tako i iz smrti tog zemaljskog čovjeka koji je robovao svemu, rađa slobodnog svog sina ili kćer...rađa nebeskog čovjeka u nama. Dok oni u samosažaljenju plaču nad sobom i gubitkom onoga čemu su robovali, mi se radujemo što smo slobodni od navezanosti. Tako se zapravo naša tuga pretvorila u istinsku radost. Potrebno je samo odbaciti samosažaljenje i iz drugog kuta promotriti zašto nam se događa baš ovo što nam se događa. Na ovakav način možemo osluškivati i nezadovoljstvo, ljutnju, zbunjenost i sve ostale događaje koje u sebi samima osjećamo. Ovo je "RECEPT" za preispitivanje sebe u svim životnim situacijama u kojima osjetimo neku vrstu duhovne boli. Isprobajte na sebi i vidjet ćete koliko će vam život biti lakši, ispunjeniji i nadasve radosniji, jer ćete svaki dan vidjeti sve veći i veći napredak na sebi. Neka Vas sve skupa dobri Bog blagoslovi i neka Vas On sam vodi na ovom putu. |
04.04.2010., nedjelja
USKRSNUO JE.....
 SRETAN VAM USKRS... Danas slavimo pobjedu nad smrću pobjedu nad grijehom pobjedu nad sotonom pobjedu nad svijetom. U Pobjedniku Kristu i mi smo pobijedili i pobijeđujemo svijet, grijeh, smrt i zlo. Radujmo se jer : OVO JE DAN ŠTO GA STVORI BOG RADUJMO SE BOGU KLIČIMO... Bože moj, Isuse Kriste.... tako je puno radosti moje srce, a samo jednom malenom riječi mogu to izreći ... HVALA ....to je sve što ti mogu dati za sve što si ovih dana činio za mene i cijeli Svijet..... ISUSE HVALA TI.... |
15.02.2010., ponedjeljak
KORIZMA
 Vrijeme je korizme, vrijeme je obući se u kostrijet i ležati u pepelu,pepelu svoje oholosti, egoizma, častohleplja i sebeljublja. Da, korizma je vrijeme kad sve ove mane trebamo spaliti u vatri Božje ljubavi sve do pepela....obući kostrijet, tu haljinu pokore urešenu dobrim djelima za druge, a uskraćivanja za sebe same....dovesti sebe do ništavnosti, a pustiti Isusu da raste u nama. Svake godine slušamo ljude kako se odlučuju za pokoru, od apstinencije alkohola, cigareta, hrane, slatkiša i opet sve to radi vlastitog interesa, opet moj egoizam i sebeljublje, moje JA, jer sve se vrti oko mene....a što s drugima? Kako bi bilo da ovu korizmu darujemo braći i sestrama do nas?...da tako sebe poništavamo, a njima darujemo osmijeh onda kada bi najradije plakali...da ih saslušamo onda kada nas najviše iritiraju...da ih ohrabrimo onda kada bi ih tako rado ogovarali...da im pomognemo kada nas usred posla i nedostatka "dragocjenog" vremena zamole za pomoć...da zašutimo i progutamo knedlu onda kada bi iz nas htjela izići sva nakupljena ljutnja ili gorčina.... Kako bi bilo ove korizme sebi uskratiti svako zadovoljstvo?....da u trenucima napasti ne kupimo sebi ni jedan komad odjeće, obuće, slatkiša ili nečeg što nas usrećuje i da tada kažemo sami sebi:"to je ispraznost, to mi ne treba". Kako bi bilo u danima korizme radosno hodati ulicom i pomilovati dijete koje prođe pored nas?.... osmjehnuti se slučajnom prolazniku, ili nekom s kim radimo ili živimo reći:"danas sjajno izgledaš, naprosto blistaš, sjajiš"? Kako bi bilo drugome biti oslonac, nada, radost i iskreni prijatelj? Korizma traje samo četrdeset dana...tako malo, a ipak dovoljno dugo da u sebe ulijemo te kreposti i usvojimo ih kao naviku...naviku koja će nam ući u krv i koju ćemo instinktivno i kasnije, ne samo u korizmi, već i u vrijeme kroz godinu, prakticirati prema ljudima. Ovih četrdeset dana korizme trebali bi nam poslužiti kao vježba prema našim najbližima, obitelji i prijateljima, a u vrijeme kroz godinu proširiti na sve druge ljude. U prvom tjednu bit će teško, no pokušat ću svaki dan kad uspijem zabilježiti (+), a kad ne uspijem (-). Na kraju tjedna vidjet ću rezultat i nastaviti tako drugi tjedan, pa treći i tako redom. Sigurna sam da će se (-) polako smanjivati, a (+) povečavati....no jedino što moram je ustrajati do kraja korizme i ne osvrtati se na neuspjeh, jer sutra je nova prilika za uspjeh.Možda će mi na takav način korizma brže proći. U ovoj korizmi želim biti kao kamen koji kad je bačen u vodu širi oko sebe svoje krugove....neka moji krugovi ove korizme budu krugovi ljubavi, nade, radosti ....neka se šire krugovi sreće, radosnih misli i dobrih djela i neka mi Otac nebeski u tome pomogne. Svima Vama braćo i sestre, želim što više uspjeha u onom što ste odabrali za ovu korizmu, a iznad svega obilje Božje milosti, ljubavi i snage da ustrajete do kraja. Bog Vas blagoslovio.... |
08.02.2010., ponedjeljak
KRITIKE i / ili UVREDE
Normalno je da ljudi ne vole kad ih se kritizira. Kritika kod mnogih budi obrambeni stav prema kritičaru. Kritika može biti namjerna i slučajna, zlobna i konstruktivna. Jako je važno kako se mi postavimo prema kritici koju čujemo, posebice ako je upučena nama osobno. Jednako je važan stav prema kritičaru. Kritika je izjava upućena određenoj osobi, a ukazuje na loše strane osobe kojoj su upućene. Kako možemo prepoznati zlobnu kritiku od konstruktivne? Promatrajući i osluškujući sebe i svoje reakcije na upućenu nam kritiku. Ako nas određena kritika progoni, ne dopušta nam snu na oči, ako nas boli, onda je ona konstruktivna, jer od nas traži da se mijenjamo, da priznamo i prihvatimo onaj dio koji nas najviše boli, kao istinu o nama i na taj način promjenimo sebe i svoje životne prioritete. Ta konstruktivna kritika koja nas progoni i uznemiruje ima Duha u sebi i zato to čini, a ako ima duha onda je od Boga, jer nas potiče da se mijenjamo. Zlobna kritika je ona koju čujemo, ali se na nju ne obaziremo, jer nas nije dotakla, nije doprla do nas i baš nas ničim nije povrijedila. Zlobna kritika je samo pokazatelj koliko je naš kritičar ljut ili ljubomoran na nas. Ujedno nam i pokazuje nutrinu našeg kritičara jer Isus kaže: Oko je tijelu svjetiljka. (Mt 6; 22) Ako nas dakle, naš kritičar kritizira bez osnove, kad ono što govori o nama, nas ne boli ( što znači da nije istina, jer samo istina boli), tada zapravo preslikava tamu vlastite duše i objelodanjuje svoju nutrinu. Kritičara nikako ne smijemo osuditi, jer već je sam sebe osudio time što se ne prihvaća takav kakav jeste, nego ga trebamo zavoljeti i pokazati mu da i u njemu ima svjetla kojeg mi vidimo i volimo. Kad "upremo prstom" u njegovo svjetlo ( njegove vrline) i on će sam sebe početi cijeniti, uvažavati i tako upaliti svjetlo koje će donositi drugima. Nitko nam ne može dati ono čega nema. Zato smo pozvani "paliti svjetlo u dušama bližnjih (ne trniti Duha), ali da bi to mogli potrebno je prvo zavoljeti sebe. Kad kažem "zavoljeti sebe" pri tom ne mislim na narcisoidnu ljubav, već sebe cijeniti i uvažavati onako kako nas Bog sam cijeni... imati dostojanstvo radi Boga i za druge. Ako ne cjenimo sebe kao dijete Božje, onda ni druge ne možemo na takav način uvažavati. Kad spoznamo svoje dostojanstvo, onda spoznamo da i drugima Bog daje isto takvo dostojanstvo, te da se i druge treba jednako tako cjeniti i uvažavati, jer i drugi su djeca Očeva baš kao i mi. Prihvačajući svog kritičara na ovakav način, mi u njemu s vremenom dobivamo najboljeg prijatelja. Kao što ljudi kažu da je tanka nit od genijalca do luđaka, tako je isto tanka nit od neprijatelja do prijatelja. Bog sve može okrenuti na dobro samo ako mi to hoćemo, ako se odlučimo slobodnom voljom. On nas je stvorio bez nas, ali nas ne može spasiti bez našeg dopuštenja. Za razliku od kritike, pohvale nas mogu dovesti do oholosti, častohleplja, sebeljublja, umišljenosti i drskosti, sve to vodi do ponora, do propasti, do zloga. Važno je naučiti slušati kritike...uostalom i sam Isus govori o tome kad govori o blaženstvima, ali i o JAO vama....(Lk 6; 24-26) Kritike nas uče, tjeraju da budni budemo i ostanemo, dok nas pohvale uspavljuju, jer mislimo da smo dobri i da smo postigli visok stupanj duhovnosti, no Isus i za one koji nas lažno hvale ima odgovor: " što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! (Mk 10;18) No, potrebno je ljudima s vremena na vrijeme uputiti i pohvalu, ali ne lažnu, već iskrenu, jer se tako potiče da nastavi putem kojim je sama osoba krenula. U ničemu ne valja pretjerivati; kako u kritikama, tako i u pohvalama. Brzo bi ljudi postali dezorjentirani kada bi ih se samo kritiziralo...onda kada čine dobro, jednako kao i kad čine zlo i obratno....postali bi dezorjentirani i kad bi hvalili ono loše kao i ono dobro u njima. Iskrenost je jedna od najvećih vrlina i sa ljudima treba biti iskren kako bi znali kuda, kamo i s kim koračati kroz život. Sve ovo što se odnosi na kritiku jednako se tako može odnositi i na uvredu. Neka vas sve Bog blagoslovi....SVE SKUPA... Ako smijem ovdje dati svoj komentar na ono što čitam ispod prošlog posta glasio bi otprilike ovako: Sad znam zašto je Gandi rekao : "Da nije vas kršćana, mi bismo davno postali kršćani"  |
07.02.2010., nedjelja
Kako slušamo druge ???
Imamo li uho za čuti potrebe naših bližnjih? Imamo li vremena odvojiti za njih da ih saslušamo, utješimo , da im oprostimo i da im damo priliku za novi početak? Jesmo lil kršćani samo deklarativno ili autentično slijedimo Isusa Krista? Zašto samo tražimo da činimo čuda koja je Isus činio, da liječimo bolesne i podižemo mrtve? Nije li Isus prije svega služio? Zašto ga onda ne nasljedujemo prvenstveno u služenju? Kako mi mislimo da je On liječio bolesne i podizao mrtve? Dodirom....svakako,dodirom, ali dodir je bila Njegova Riječ kojom je dodirivao ljudska srca. Podizao je mrtve tako što im je dao novu priliku, ne osuđujući ih nego prihvačajući takve kakvi jesu. Dopustio im je slobodu da pogriješu, ali kad im je objasnio i primjerom pokazao, oni su progledali. Zašto mislimo da ja imam pravo pogriješiti, a drugi ne ? Zašto mislimo da će meni Bog oprostiti, a drugom ne? Ne piše li u Svetom pismu prispodoba o okrutnom dužniku? (Mt18;23-35) U današnje vrijeme ljudi trebaju samo malo razumjevanja i utjehe....traže da ih saslušamo, da zastanemo i obrišemo im suzu, da im pokažemo Put, da im pružimo ruku i damo šansu za novi početak. Nismo li i mi bili isti dok nas nije milost Božja obratila i pomogla nam? Nije dovoljno samo čuti nego i razumjeti ih....ne slušati riječi koje govore nego što poručuju. Mnogi ne znaju da kad govore o ljubavi, zapravo je nemaju ali je traže i na taj način ulijevaju u sebe. Kad prestanemo o njoj govoriti onda smo je zadobili....ali dok god o njoj govorimo, nemamo je. Isto je tako i sa poniznosti, strahom Božjim, strpljivosti i bilo kojoj drugoj vrlini. Zato je važno saslušati svoga bližnjega, dopustiti mu da izreče sve što ga tišti i muči i na taj način izlije gorčinu sve dok njemu ili njoj ne dosadi o tom govoriti. Kad se o tom prestane pričati onda je zadobivena tražena milost. Nismo li svi mi tako bili pročišćeni i još se uvijek na taj način pročišćujemo? Dopustimo i drugima isto. Bog ima strpljenja sa svima .... imao je i s nama, a sad mi moramo imati s drugima....činiti što je činio Isus...liječiti srca Riječima ohrabrenja i utjehe, govoriti svoja iskustva i njima ispovjedati svoje grijehe, jer kad vidu da smo i mi slabi i njima je lakše. To je Put služenja, put koji nam je ucrtao naš Učitelj Isus Krist. Na taj način se liječe srca i podižu mrtvi, opraštaju grijesi bližnjih i pomaže im se da prihvate sebe takvi kakvi jesu, slabi, maleni i grešni. Ta, tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.........i (bez lažne skromnosti) otići ću prva,jer sam grešnija od mnogih među vama....Bog vas blagoslovio... |
